Kritika Divne Stojanov IZUZETI

Kako li je strašan taj život u kojem majka čini sve što može, a zna da ni to neće vratiti njeno dete. Kako je teskoban život kad se pretvori u dosledno i svakodnevno traženje istine i vapaje da se pravda zadovolji. I mora da je jadan život tog ko se drugima svirepo poigrava i izruguje, umislivši da su njegove pare preče od tuđih života.

Predstava „Izuzeti” rediteljke Mie Knežević, prema tekstu Đorđa Petrovića, tematizuje slučajeve ukradenih beba u Srbiji '90-ih godina prošlog veka demonstrirajući način na koji društveni sistem direktno utiče na čovekovu sudbinu i pogađa najranjivije strukture naše zajednice: žene koje su se tek porodile i bebe. Drama i predstava preispituju mehanizme stravičnog zločina, korumpiranost sistema i njegove učesnike, saučesnike i pasivne svedoke.
Triler priča koja je u osnovi Petrovićevog teksta polazi od fiktivne situacije gde dve majke žele da zaštite i spasu svoje dete. Danka (izvrsna i sa merom Ivana V. Jovanović) želi operaciju za svog sina Drena, životno ugroženog u saobraćajnoj nesreći; Nevena (Ana Rudakijević, u najboljoj ulozi u dosadašnjoj karijeri) želi da Dren donira svoju koštanu srž njenom sinu koji boluje od leukemije. Konkretan slučaj odmotava klupko o ukradenoj bebi iz bolnice pre više od 20 godina. Siže narativa lako je mogao da posluži za melodramski zaplet i patetikom nabijene scene, međutim, dramski pisac i rediteljka vrlo vešto i znalački gradiraju napetost i ukrtštaju vremenske i prostorne planove.
Na primer, iz monologa o maloletničkoj trudnoći iz prošlosti (precizna Danica Grubački), dramaturški i rediteljski vrlo organski uplovljavamo u sadašnje dijaloge pune obrta dve majke koje se bore za svoju decu.
Paralelno sa pričama o krađi bebe i rekonstrukciji događaja iz prošlosti, svedočimo o ustrojstvu zla, o lekarima koji su u sprezi sa beskrupuloznim mafijašem (fantastičan Miloš Lazić), koji je opet uvezan sa policijskim inspektorom, a Dankinim ocem (zastaršujuć u autentičnoj pojavi David Tasić Daf). Stil glume generalno oslikava uzdržanost, skoro pa distanciranost, te krici majki u momentima kada mole za pomoć svom detetu kao da jače odjekuju.

Pored pitanja o trgovini beba, nepoverenja u zdravstveni sistem i sistem uopšte, predstava kroz lik Danke prelama i patrijarhalnu matricu: da li je žena ukoliko ne može da zatrudni vredna; da li je opravdano da lične ambicije njenog oca koji želi da postane deda, stoje ispred sopstvenih moralnih uzusa. Lik mladog lekara (sjajno iznijansiran lik Nemanje Bakića) od kog mentor (odličan u personifikaciji zla Ninoslav Đorđević) traži da iznese tek rođenu bebu ispred bolnice čoveku koji je njen otac, što mladi lekar nepoverljivo prihvata, demistifikuje odnos prema autoritetima i i služi kao eklatantan primer narodne izreke: „dala baba dinar da u kolo uđe, dala bi i dva da iz njega izađe” (ali sad ne može). Mafijaš veruje u plemenitost svog posla gde spaja ljude koji nemaju decu sa ljudima koji imaju. Predstava na taj način kroz gotovo sve likove meandrira kroz pitanje morala, moralnog i krivice. Sa druge strane, punokrvnost likova koji su u različitim momentima i žrtve i svoji xelati doprinela je da se zaokruži priča. Fragmentarna dramaturgija u spoju sa statičnim prostorom bolnice, odnosno čekaonice (scenografkinja Daniela Dimitrovska) doprinela je artikulisanju ideje. Sterilan, birokratski prostor budi osećaj konstantnog iščekivanja. Izolovana, staklom odvojena kancelarija koja je i policijska stanica, doktorska soba i skladište birokratskih papira, tu je da nas podseti da je za čoveka bez privilegija pravda nedostižna.
Ujedno taj udaljen prostor služi i kao metafora da se tamo negde, u nekoj tvrđavi, odlučuje o ljudskim sudbinama. Pored scene, rediteljka razigrava i prostor gledališta gde je smešten mafijaš, a povremeno i drugi likovi. Ljudi koje moralno prosuđujemo, zgražavamo se nad njihovim odlukama, možemo biti i mi.

Đorđe Petrović i Mia Knežević, zajedno sa glumačkim ansamblom, uspeli su u nameri da ne stvore samo niz slučajeva i dokumentuju ih, već da tkaju realnu priču, da je toliko granaju i pletu da postane piramida koja obelodanjuje manipulacije od vrha sistema do krajnjih žrtava. Predstava se ne završava naivno, ali nas ne ostavlja uronjene u bespomoćnosti, već nas podstiče na tražimo istinu, zahtevamo pravdu, jer je u konačnici nekada mora i biti.

Kako li je moćno pozorište koje ume da ispriča dobru priču!

Divna Stojanov